VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 27/05/2019

SRBI U RABOVCU OPSTAJU UPRKOS NEMAŠTINI I STRAHU

 

Mihajilovići su uvjereni da će nemaštinu preživjeti, ali sumnjaju da će dugo trajati u Rabovcu, jer mladi niti imaju gdje, niti mogu da se zaposle

 

PRIREDIO: Neđeljko ZEJAK

UROŠEVAC, 27. MAJA /SRNA/ - Na dvadesetom kilometru od Prištine, uz put prema Skoplju, u multietničkom selu Rabovce, teritorijalno raspolućenom između opština Lipljan i Uroševac, živi osamdesetak Srba, među kojima i 14 djevojčica i dječaka mlađih od 18 godina.

U ovom naselju, oivičenom albanskim mnogoljudnim selima, istrpjeli su zulum albanskih terorista koji su jula 1999. godine na putu od Lipljana prema selu na pružnom prelazu presreli, kidnapovali, a potom i ubili trojicu viđenijih Srba - Mladena Vasića, Miodraga Slavkovića i Miodraga Đukića.

Ovdašnji Srbi, kako vole da kažu, jedini nasljednici cara Uroša, trpljenjem opstaju i poručuju da će srpstvo ovdje trajati, iako njihov broj iz godine u godinu strmoglavo opada.

Život u izolaciji daleko od civilizacije i borba za parče hljeba tjera u bijeli svijet mlade koji su za vrijeme ratnih sukoba na Kosovu i Metohiji imali po godinu-dvije.

Porodica Miodraga i Divne Mihajilović, koji imaju sinove Miroslava i Miloša, koji se oženio prije dva mjeseca, odlučna je da opstane i da ni po koju cijenu ne prodaje djedovinu.

Miodrag kaže da bi time izdali sebe i "kosti" desetak generacija Mihajilovića, sahranjenih na obližnjem groblju.

"Nemaština i bolest su učinili svoje. Ja sam teški plućni bolesnik i verujem da neću dugo jer mi je svaki naredni udah vazduha težak kao crna zemlja", priča Miodrag i skoro sa suzama u očima jedva izgovara da mu od njegove bolesti teže pada bolest supruge Divne.

Oboljela je, kaže Miodrag, radeći sama u posljednjih dvadesetak godina na njivi, jer je Miodrag u strahu za svoj i živote sinova ostajao da stražari kući, skrivajući sinove po podrumu i pomoćnim objektima zidanim od tvrdog materijala.

"Ne verujem da neko može shvatiti šta smo sve kao roditelji u ovom našem nesrećnom Rabovcu preživeli, počev od kidnapovanja i ubistava, svakodnevnih napada, kamenovanja, krađe stoke, prebijanja i zastrašivanja, kojima su naša deca izložena celi svoj vek", priča Miodrag.

On podsjeća da su Rabovčani u martovskom pogromu morali, po nalogu irskih vojnika, da napuste selo i ostave sve do jedne kuće otključane.

Poslije tri dana su se vratili i zatekli polusrušene i opljačkane domove i do danas se, kako dodaje Divna, nisu oporavili.

"Ja sam jedna od majki koja je svojim zdravljem platila cenu života u strahu za goli život dece", rekla je ona kroz plač.

Jedino čega se plaši, kaže Divna, jeste da neće dočekati da vidi unuče jer njena bolest skleroza kukova progresivno raste i ukoliko se u narednih mjesec–dva ne operiše, skleroza će prerasti, kako su rekli ljekari, u težak oblik karcinoma kostiju.

Sin Miodrag sa nepunih 22 godine je, uz pomoć dobrotvora iz Nevladine organizacije "Odigitrija", počeo da radi na Crnogorskom primorju kako bi skupio oko 3.000 evra potrebnih za majčinu operaciju.

"Nisam od onih mojih vršnjaka čiji su roditelji prodali imovinu i sada žive na `visokoj nozi` po centralnoj Srbiji i koji dolaze u rodna mesta po Kosovu koliko da prime nezarađenu platu jer su imali i novac i prijatelje. Ja sam prunuđen da sa svojih 10 prstiju zaradim i za sebe i za lečenje roditelja, posebno mame", kaže Miodrag.

On navodi da će po cijenu života s bratom ispoštovati zavještanu riječ da nikada ne prodaju djedovinu.

Mlađi, tek oženjeni, Miloš radi na održavanju crkvenog dvorišta u lipljanskoj crkvi Svetih Flore i Lavre, i mjesečno zaradi, kako veli, solidnih 120 evra, dovoljnih da kupi hljeb i da sa ocem, majkom i suprugom preživi.

"Ne stidim se posla, niti biram. Radim svuda gde mogu naći dodatni izvor zarade, ali ruku neću staviti u tuđ džep, niti će u naše dvorište biti uneto bilo šta što bi moglo da znači milost ili sažaljenje jer verujem da će sam Bog nas pogledati i izbaviti iz nemaštine", rekao je Miloš.

On ističe da od crkavice koju zaradi dio odvaja za liječenje roditelja.

Mihajilovići su uvjereni da će nemaštinu preživjeti, ali sumnjaju da će dugo trajati u Rabovcu, jer mladi niti imaju gdje, niti mogu da se zaposle.

"Sve je u rukama Albanaca i ljudi koji u ime srpske zajednice odlučuju o našoj sudbini", dodaje Miroslav, koji je uvjeren da radnih mjesta ima, ali samo za one koji već imaju pune džepove i one koji imaju brata ili ujaka na funkciji.

O laganom nestajanju Srba iz uroševačke komune, iz sela Rabovce najbolje svjedoči broj učenika u mjesnoj osmogodišnjoj školi u kojoj je do 1999. godine nastavu pohađalo više od 150 srpskih đaka, a danas cijela matična škola "Braća Aksić" iz Lipljana, sa isturenim odjeljenjima u Suvom Dolu, Starom Gracku i Rabovcu ima svega 133 učenika.

Igor Đukić, čiji je otac žrtva albanskih terorista, kaže da, ako iko opstane u Rabovcu, onda će to biti oni čiji su članovi porodica stradali i koji sa 10 prstiju zarađuju za goli život jer, niti hoće, niti žele da prekopavaju grobove.