VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 16/02/2020

STOGODIŠNjA TRADICIJA PROIZVODNjE POVRĆA SE NASTAVLJA

 

Prema kazivanju Neškovića, oni zvanično računaju da se organizovanom poljoprivrednom proizvodnjom 1900. godine počeo baviti njihov predak Vojin, koji po proizvodnji lubenice dobija nadimak Vojin Bostandžija

 

Piše: Miro PEJIĆ

BRATUNAC, 16. FEBRUARA /SRNA/ - Peta generacija iz porodice Nešković iz Pobrđa, kod Bratunca, nastavlja da se bavi uzgojem povrća i rasadničkom proizvodnjom po čemu su poznati i prepoznatljivi u srednjem Podrinju, ali i šire na tržištu Srbije i Republike Srpske i BiH.

Po toj stogodišnjoj tradiciji jedinstvena su porodica na ovom području.

Prema kazivanju Neškovića, oni zvanično računaju da se organizovanom poljoprivrednom proizvodnjom 1900. godine počeo baviti njihov predak Vojin.

On je na svom imanju zasadio lubenicu i kada je dospjela počeo ju je prodavati po obližnjim pijacama i zarađivati za izdržavanje porodice.

Po proizvodnji lubenice dobija nadimak Vojin Bostandžija.

Ubrzo počinje da na svojim njivama uzgaja i papriku, paradajz, kropmpir, luk i drugo povrće, čemu posebnu pažnju posvećuje njegov sin Živorad, koji po tome dobija nadimak Žiko Baštovan. On, prema pričama starijih Bratunčana i Srebreničana, postaje jedan od najpoznatijih proizvođača povrća i rasada u Bosni i većem dijelu Srbije.

Žiko Baštovan je 85-godišnjak, koji kaže da i dalje uči o novim načinima proizvodnje sjemena, ali i očuvanju autohtonih vrsta povrća. Nisu rijetki primjeri da ga posjećuju poljoprivredni stručnjaci da sa njim razmijene mišljenja i dođu do nekih iskustvenih savjeta koje mogu primijeniti u struci.

On navodi da je učio od oca koji je obolio i nije mogao da radi, ali je njega podučavao i objašnjavao mu šta i kada treba da radi u rasadniku ili bašti.

"Otac mi je davao uputstva i objašnjenja, a ja sam to primjenjivao na njivi. Kasnije sam morao da unapređujem proizvodnju i učio sam i snalazio se na različite načine. Koristio sam stečeno znanje, eksperimentisao i unapređivao proizvodnju i posao", prisjeća se ovaj veteran, ističući da mnoge noći nije spavao razmišljajući o načinima unapređenja proizvodnje i poboljšanju organizacije rada u proizvodnji, ali i plasmanu povrća i rasada.

Kvalitetom povrća i pridržavanjem ugovorenih rokova i količina povrća za isporuku stekao je povjerenje kupaca, a posebno firmi čije je kuhinje snabdijevao zdravim, organski proizvedenim povrćem i nije brinuo za plasman, ali i naplatu isporučene robe.

Žiko govori da je uvijek radio i volio svoj poziv i da je, zahvaljujući tome i zdravom okruženju, doživio duboku starost, te je srećan što je dočekao da će neko od njegove unučadi naslijediti porodičnu tradiciju uzgoja povrća.

BRAĆA MILAN I IVAN TREĆA GENERACIJA UZGAJIVAČA POVRĆA

Žiko je svoje iskustvo i znanje prenio na sinove Milana i Ivana koji početkom devedesetih godina prošlog vijeka ostaju bez posla u firmama i počinju da se bave ovom djelatnošću.

Stariji Žikin sin Milan nastavio je da uzgaja rasad i povrće, a mlađi se više posvetio uzgoju cvijeća, pa je i on dobio nadimak na osnovu te djelatnosti i poznat je kao Ivan Cvjećar.

Braća kažu da su znanje naslijedili od oca i da ga proširuju i usvajaju nove metode, ali i uslove uzgoja biljaka, pa su pokrenuli i plasteničku proizvodnju u deset plastenika od kojih su tri sa grijanjem i u njima uzgajaju cvijeće.

Neškovići ističu da se isključivo bave organskom proizvodnjom, da nemaju puno zemlje i da žele da je očuvaju čistom i nezagađenom za dugoročno bavljenje proljoprivrednom proizvodnjom.

Ivan kaže da proizvode koriste i članovi njihovih porodica i djeca.

"Nemamo velike količine, ali sve što proizvedemo je organsko i to bez problema prodamo jer imamo dugogodišnju tradiciju, a kvalitet robe i pošten rad su nas održali u ovom poslu", tvrdu Ivan.

Njegov stariji brat Milan kaže da nije pogriješio što je nakon ostanka bez posla u firmi odlučio da se posveti poljoprivrednoj proizvodnji i sa bratom nastavi porodičnu tradiciju.

"Ko hoće da radi od ovog posla može da pristojno živi. Tajne našeg uspjeha nema, to su pošten odnos i predan rad koji donose rezultate", pojašnjava Milan.

Neškovići su radili i tako sticali, ne tražeći donacije. Kažu da su skoro dobili jedan plastenik za učešće u nekom poljoprivrednom projektu, a da su kupili sve ostalo što koriste za rad i proizvodnju povrća, rasada i cvijeća.

UNUČAD I PRAUNUČAD NASTAVLJAJU TRADICIJU

Da se tradicija uzgoja povrća na Neškovića njivama neće prekinuti potvrđuje Ivanova kćerka Bojana Božilović.

Ona se sa djecom vratila na selo i preuzela brigu o imanju, te nastavlja porodičnu tradiciju dugu stotinu godina, želeći da proširi djelatnost, proširi ponudu, privuče turiste i obezbijedi plasman proizvoda na svom imanju.

"Želim da nastavim porodičnu tradiciju, ali namjeravam i da osmislim turističku ponudu i formiram eko-selo, odnosno eko-centar na svom imanju gdje bi posjetioci mogli uživati u lijepoj prirodi i zdravoj hrani", kaže Bojana, koja je već pristupila realizaciji svoje ideje, regulišući tok potočića kroz njihovo imanje i uređujući lokaciju na kojoj namjerava graditi eko-selo.

Njena zamisao je da izgradi bungalove za smještaj turista i restoran u kojem će se služiti hrana proizvedena na njihovom imanju, a posjetioci bi mogli da uživaju u prirodi, ribolovu na Drini, lovu, branju gljiva i ljekobilja i još nekim sadržajima, zavisno od interesovanja.

Bojanin sedmogodišnji sin Viktor pokazuje zavidno interesovanje za uzgoj bilja i stalno je sa djedom Ivanom kome pomaže u poslu. Dječak kaže da želi nastaviti djedov posao.

Ona smatra da selo ima veliki potencijal koji treba iskoristiti i stvoriti uslove da se od toga može pristojno živjeti.

"Imala sam priliku da dosta putujem. Uvjerila sam se da svugdje mora da se radi da bi se moglo pošteno i lijepo živjeti. Zašto da idem nekuda, kada se, uz odgovoran rad, mogu stvoriti uslovi i ostvariti solidni prihodi za život na svom imanju, baveći se poljoprivrednom proizvodnjom i uvođenjem novih sadržaja u seosku ponudu", kaže Bojana.

Njena deviza je "koliko radite, toliko ćete i imati".

Ona osuđuje odlazak mladih sa sela koji ništa nisu ni pokušali da rade na svojim imanjima, gdje bi često najlakše mogli obezbijediti uslove za pristojan život u okruženju na koje su navikli i sa ljudima sa kojima su najbliskiji.